Pišem poeziju i za one što me ne čitaju

„Znam da za neke moja poezija može biti i kontrakulturna pojava”, kaže Radević, koga su nazvali pesnikom – vagabundom. Na dva točka je video najveće lepote Rusije, predgrađa evropskih metropola, a deo života proveo je u Americi i Kanadi..

0
1148
milic radevic pesnik

Milić Radević autor je zbirki pesama „Dani koji se ne broje” (objavljena i na engleskom i ruskom jeziku) i „Samo me ne pitaj zašto“, kao i poema „Daleko se čulo“, „Oće li ne“, u kojima čuva nasleđe govora Crne Gore. Bivši je predsednik srpsko-kanadskog Udruženja književnika „Desanka Maksimović” iz Toronta.

Pesnik i bajker

Rođeni ste u Mojkovcu?

Da, upravo tako, a na poseban način i žalim što sam rođen u Mojkovcu. U stvari je trebalo da budem rođen u Lijevoj Rijeci, tamo gde su mi rođeni otac, deda, pradeda i svi oni preci koji su nastali od našeg rodonačelnika Vasa, koji je posle Kosovskog boja došao u ljevorečke vrleti; e taj etnografski lanac upravo sam ja prekinuo. No ipak, posle svega moram priznati: veoma sam ponosan na svoje rodno mesto.

milic radevic pesnik
Foto: Privatna arhiva

S obzirom na to da ste organizator humanitarne misije „Bajk rok misija” (koja je bajkere i rokere vodila put Kosovske Mitrovice), koji je Vaš odnos prema Kosovu?

Kada je Hitler napao Britaniju, tadašnji premijer Vinston Čerčil okupio je svoje  ministre i zatražio od njih mišljenje o nemačkoj agresiji, a ministri su uvaženom premijeru dali predlog da novac iz budžeta namenjen za kulturu prebaci za kupovinu i proizvodnju naoružanja, na šta je Čerčil odgovorio: „A šta ćemo da branimo, ako izgubimo kulturu?“ Naime, nama je na Kosovu zametak naše države, vere, kulture, jezika, pa i časti. Nama je Kosovo srce našeg srca; ako izgubimo Kosovo, izgubili smo teritoriju, ljude, veru i kulturu.

Šta čitaoci traže u vašoj poeziji, a šta u njoj mogu pronaći?

Pretpostavljam da traže sve ono što i ja tražim u poeziji kao okeanu slobode; svaka moja pesma ima tri odgovora, a to su: prošlost, sadašnjost i budućnost. Zato bi čitalac trebalo sam da otkrije svu pesnikovu intenciju. Konkretno, posmatram prvenstveno svoje prijatelje kako reaguju na moju poeziju. Iako je ta lepeza jako raznovrsna i široka, sa sigurnošću kažem: to što su mi dobri prijatelji ne znači da razumeju moju poeziju, mada postoje i oni lucidni koji hvataju sve „na keca“ tj. poeziju vide kao vetrenjaču svoje sudbine. Šantić bi rekao: ,,Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,/No strah nam neće zalediti grudi!/ Volovi jaram trpe, a ne ljudi, /Bog je slobodu dao za čoveka’’.

Nažalost, danas je za neke teško izaći iz svog stoleća. Verovatno zato i vole moju poeziju, koja u datom trenutku za „neukusnu“ manjinu može da bude i kontrakulturna pojava.

Kako biste objasnili svoj poriv da pišete poeziju?

Zapravo, ništa nisam mogao da nađem komplikovanije a kreativnije za svoj ukus od poezije. Često je takvo pisanje okretanje ka nemogućem; pomerajući na taj način svoj razum lakše ulazim u to nemoguće, i sve što bih mogao da vam govorim o tome upravo sam napisao u svojim pesmama, tj. šta god da radim ili sam radio –  u srži svog dela bio sam pesnik. Pisanjem poezije čovek u stvari jača – da ne kažem filozofsku, već intelektualnu stranu svoje ličnosti, a to znači: poezija je za mene uslov života, nalik na reč, misao i čin. Između ostalog, pišem poeziju i za one što me ne čitaju.

Živeli ste u Americi. Ima li duše Amerika?

Postavili ste mi vrlo komplikovano pitanje. Iskreno, mislim da u Americi ima svega, pa i duše – samo je treba pronaći. Svugde na svetu postoje dobre i loše stvari. Moja majka, kada se vratila iz posete Americi i pitale je komšinice: „Kako bi tamo?“, odgovorila je: „Nebo nisko, voda masna a šećer nije sladak!“ Mislim da prvo treba naviknuti oči a onda se lagano privikne i duša na ono što iskreno zavoli. No pre toga naučih od Džonija da: ,,Amerika nije samo rad i znoj, postoji Holivud i Frenki boj, Diznilend, bejzbol i rokenrol’’… E onda, ako ste stvarno živeli u Americi i sve to prošli, i niste uspeli pronaći grumen svoje duše, onda zasigurno niste ni imali vremena za dušu kao ni za život.

milić radević pesnik bajker
Foto – Privatna arhiva

Koliko Vas vodi razum i logika, a koliko srce i duša?

Ja sam se odavno posvađao sa razumom, mene kroz život vodi intuicija. Da biste me bolje razumeli – ja sam čovek koji razmišlja stomakom, a svi koji razmišljaju na taj način, jednostavno, ne znaju za laž i pohlepu. Ipak, katkad se zapitam kako pomiriti intuiciju i logiku, kao i iskustvo i znanje, jer sve je manje postojanja ispravnog mišljenja među ljudima, oličenja razuma, kao i partikularne vrednosti vere i nacije.

I da se vratimo na početak – Vaše detinjstvo?

Pripadam onoj generaciji koja je dobijala batine (bilo u školi bilo kod kuće) kada napravi neku glupost. Taj se „luksuz” današnjoj deci jako retko može desiti, jer su danas deca „prepametna“, ali, nažalost, tužna – takvu su decu u moje vreme zvali starmali.

Kako reče Marija Montesori u ,,Upijajućem umu’’, dete manje-više formira svoju ličnost od treće do pete godine. A ja se pitam da li je to stvarno važilo i za mene, pošto sam kao dete bio „necivilizovan“ u odnosu na današnju decu, tj. imao sam samo dva TV-programa, stabilizator i „komodor pet“, koji je, naravno, bio crno-beli, dok današnji klinci furaju ajfonove i druge svemirske brodiće… Ta ista civilizacija i dalje vrtoglavo juri napred, dok kultura, nažalost, rapidno propada i topi se. Tako da bih sa sigurnošću rekao: ne odričem se svoga detinjstva – ne da se ne odričem, nego detinjstvo pokušavam da živim ceo svoj život!

Ja sam, u stvari, „homo ludens“.